Jurica Marinović

Ivo Marinović

Baćina u Makarskom primorju, podno suroga biokovskog vrha Grabovice, razlog je ovoj knjizi. Cilj joj je pak oteti zaboravu bar dio života i prošlosti ovog mjesta. Kamenje na gomilama baćinskih gradina, Zađa i Miraca, prva je vodilja u traganju za tankom linijom ispisanih poruka predaka u prohujalim stoljećima.

Svaka baćinska priča, iz davnina i o davninama, pripovijeda o čovjeku na baćinskom tlu, o njihovu duhu i življenju u nekadašnjim suhozidinama, dvorima i kulama, a današnjim ruševinama kroz koje prolijeću ptice.

Čitatelju, oslušneš li pažljivo baćinski kamen, čut ćeš kako svjedoči o ljepotama i stradanjima, o svim nedosanjanim snovima baćinskoga čovjeka.

Ovim krajem, putujući od istoka, izvorišta svjetlosti, svetosti života i tajne obnavljanja i stigavši do Matice Vitnja, sunca staroslavenskog boga, naići ćeš na mirnu vodu jezersku. Njezina tiha i postojana dobrota odražava površjem ladanjski dvorac i davno utihnula zvona crkve sladinske, zrcali vile Kleka, stapa se s bistrim vodama Očuše i crnima Crniševa, s kaluđerskom perunikom staroga Gromovnika ondje gdje tajnu umiranja Did i Gost krstjanski čuvaju u njedrima Babešća.

Kriju li to Dvorine u svojoj gordoj samoći, u nazivu susjednoga Željugrada davnu čežnju kćeri kneza baćinskoga da stara zdanja zablistaju novim sjajem?

Na Zavodu treperi magično i krvavo sunce u požaru smiraja. Ritual molitve počinje kad Zeleni Juraj, uz njisak konjski, dojuri na krilima surovoga masiva Grabovice. Tu ćeš naći purpurni smiraj uglavljen između tribunjskih gomila na kamenom žrtveniku mitskog zmaja, poruku zaustavljena vremena, poprište neprekidne borbe Dobra i Zla.

Odbljesci rastaljena neba i mrak podzemnog svijeta bude misao na hladni treptaj vječnoga baćinskog počivališta, kad pred očima u trenu prolete tisućljeća uzaludna traganja za tajnom života i postojanja.

Prošavši tribunjske žrtvenike i križ grobljanski, uglavljen u neki stari kameni turanj, taj začudni prostor kultova prošlosti, uspet ćeš se podinama odraslim dubovima i česminama, dotaknuti nebo Grabovice, ilirskoga Sunca, Gromovnika Peruna i Ilije. Još ćeš jednom pogledom pokriti mrko zelenilo čempresa, ustreptalo maslina, sve nježnije smokava i lozja, obgrliti okupljena stada koza i ovaca, radost žita. S toga ćeš vrha ponovo otkriti modrinu mora, blistavilo juga, što vedar i bistar donosi poruku pučine u valu Dobrogošća i razigrano biserje Vriće žala.

Ta se vala, rođena od morske pjene, nošena vjetrom što se moru spušta stranom striževske Krstine, utapa dahom borova na Tankoj punti i otvara na obzorju prostore misli na neretvanske junake i njihove lađe. Bizantska miljenica Venecija drhtala je pred veslarkama Morjana, kako sami sebe nazivahu. Zvahu ih Pagani, Nerentani, Mariani; bojahu se moćnici stvarnih gospodara obiju obala Jadrana.

Na vjetru prošlosti, uz pucketanje žara s ognjišta crnim ćeš vinom nazdraviti morjanskomu gospodaru, kralju i sudcu Berigoju i njegovim županima Radobanu, Bodigradu i Sedragu.

Ljepotica Baćina dugo je čekala na svoj poljubac života, na priču o sebi. Dragi čitatelju, na putu u prošlost što ti ga nudimo ne zamjeri nam vjerojatnu nedorečenost. Ostalo je još dosta skrivenoga pod prašinom arhiva, u miru franjevačkog samostana u Zaostrogu, toj prijestolnici gornjoprimorskog zavičaja.

Jesmo li ovom knjigom ispunili davnašnju želju prvog istraživača baćinske povijesti Nike Marinovića pok. Ivana (1922.-1980.)? Ocjenu ćemo prepustiti tebi.

Iz mnoštva Nikinih bilježaka izdvojit ćemo jednu, pisanu sada već davne 1974. godine fra Vjeki Vrčiću, neretvanskom povjesničaru: „… Ne treba poistovjećivati neretljansku državu i njene gusare sa današnjim područjem Neretve, ili bolje rečeno predratnih područja općine Metković i Opuzen. Neman ništa protiv da obradite vjerske objekte i župu Baćina, ali sam u principu protiv svojatanja baćinskog i pločanskog područja … Sve u svemu ja, ili netko drugi napisat će istinu o Baćini, kao primorskom selu.“

Fra Vjeko mu je odgovorio: „… Vi ste imali pravo. Baćina nikada nije spadala na Neretvu… Hvala Vam na informacijama. Ploče sam uvrstio, kao župu, jer je ta župa uvrštena u Neretvanski dekanat. To sam u knjizi i naglasio. Po terenu, jer je današnja župa čitava na baćinskom teritoriju, ne bi pripadala Neretvi. Župnik Pline Ribičić, rekao mi je da je gledao na mapama i da je prema njima današnja njegova kuća na Stablini točno na granici Baćine i Pline… Ako bude sreće pa sve bude u redu, kad knjiga iziđe, nastojat ću Vam je donijeti lično i malo s Vama popričati. Još jednom zahvaljuje i mnogo Vas pozdravlja, fra Vjeko Vrčić.“

Napravili smo samo korak na putu prema knjizi o povijesti tajanstvene Baćine. Njime poručujemo da postojimo i da trajemo na ovom tlu koje je, kao i svako tlo zemaljsko, spomenik pozemljaru čovjeku.

Lijepa i draga Baćina zaslužuje da je čuvamo od zaborava.

Hvala suradnicima, donatorima i našem dobrome duhu, pok. Fra. Aleksandru Ribičiću.

Svima hvala. 

Autori

Na prostoru Baćine pronađeni su materijalni dokazi o ovdašnjem životu ljudi još u starije kameno doba (paleolit). Neretvanski kanal bio je tada plodna dolina kroz koju je tekla rijeka Neretva. Prije približno 18.000 godina razina Jadranskog mora bila je oko 100 m niža od današnje, pa je prostor zapadno od pravca Ancona – Zadar te između Istre i otoka Jabuka bio velika travnata ravnica ispresijecana pritocima rijeke Pad, čije ušće je bilo 200 km zapadnije. Jedini jadranski otoci bili su Jabuka, Sušac i Velika Palagruža. Tadašnja Neretva (Paleoneretva) vijugala je ravnicama današnjeg Neretvanskog i Korčulanskog kanala da bi se u more ulijevala u širokoj delti između Korčule i Visa. Nalazi koji indirektno potvrđuju prisustvo prapovijesnih ljudi na ovim prostorima pronađeni su na bivšem brdu Zminjcu, istočno od ulaza u pločanski zaljev, prilikom njegova rušenja 1964. godine. Naime, miniranjem brda otvorila se jedna kraška jama, gotovo do vrha ispunjena raznim sedimentima. U nekima su bile uklopljene razne životinjske kosti. Istraživanja je izvršio M. Malez posredovanjem Prirodoslovnog muzeja iz Splita. Brdo Zminjac nalazilo se na samom ušću stare Neretve, točnije na ušću njenog desnog rukavca Crne Rike; površina mu je iznosila oko 15.000 m, a visina oko 40 m. Bilo  je okruženo morem i močvarom. Ulaz u jamu duboku 5 m činio je otvor širok oko 45 cm i dugačak 90 cm, koji se nalazio na visini od 23 m. Brdo je do 1966. g. srušeno na kotu 2 m i prostor je pretvoren u operativnu obalu i skladišni prostor Luke Ploče. Najstariji tragovi življenja čovjeka datiraju iz ledenog doba (gornji pleistocen) i na prostoru naše zemlje su vrlo rijetki, što govori o velikom značaju ovog nalaza. Tu su pronađene kosti velikih sisavaca, golemog i običnog jelena, srna i divljih svinja. Njihovo prisustvo govori o umjerenoj klimi, kakva je duže razdoblje vladala na području istočne obale Jadrana. Stoga u ovoj špilji nisu pronađeni ostaci životinjski predstavnika izrazito hladne klime kao u špiljama Istre i sjeverne Hrvatske.

Među sakupljenim fosilima nalazi se i fragment kosti nekog preživača i ta je kost pougljena. Jedan uzorak je 1979. g. podvrgnut mjerenjima starosti pomoću radioaktivnog ugljika, što je pokazalo da je fragment star 19.339 godina (s mogućim odstupanjem od +/- 470 godina). Ovi nalazi upućuju na prisutnost fosilnog čovjeka (Homo sapiens) u vrijeme taloženja gornjopleistocenskih naslaga u jami. Bili su to predstavnici mlađeg paleolitika (starije kameno doba od 50.000 do 10.000 godina prije današnjeg vremena).

Jama s obzirom na svoj izgled nije mogla služiti ondašnjim ljudima za sklonište, već za odlaganje otpadaka od lovačkog plijena. Naselje paleolitskih lovaca vjerojatno je bilo u blizini, na zaravnjenom vrhu Zminjca (Acta Biokovica, 1981:50-52).

Kosturni ostaci Homo sapiens neanderthlensisa otkriveni su u Hrvatskoj na nekoliko mjesta (Vetrenica, Vindija, Velika pećina, Hušnjakovo-Krapina). Neandertalac je prvi čovjek za kojeg se pouzdano zna da je pokapao svoje mrtve. Mlađi paleolitik u zapadnoj i srednjoj Europi obilježava pojava umjetnosti (špiljsko slikarstvo, kameni i koštani kipovi, rezbarenje na kosti), no na hrvatskim nalazištima iz tog vremena zasad nema sličnih pojava – ovdje su mnogobrojna kamena i koštana oruđa (Hrvatski leksikon, 1997:301).

Saznanje o prebivanju pračovjeka u porječju Neretve imamo zahvaljujući gravurama (pronađene 1976. g.) na zidu pećine Badanj, u dolini Bregave niže Stoca, u susjednoj Hercegovini. To je prvi slučaj gravura u jugoistočnoj Europi; do sada su podaci o ovoj vrsti umjetnosti bili pronađeni u Francuskoj, Španjolskoj i Italiji. U stilskom pogledu gravure su bliske tzv. klasičnom periodu paleolitske umjetnosti. Nalaz je približno datiran u vrijeme oko 13.000 godina prije nas (Basler, 1980:11-14).

Početkom mlađeg paleolitika, prije otprilike 30.000 godina, neandertalac nestaje s europske scene i zamjenjuje ga novi čovjek – Homo sapiens. Najveći skok u sferi duhovne kulture tog prapovijesnog čovjeka započeo je izradom ženskih kipića, takozvanih Venera iz različitih materijala. Naglašeni dijelovi tijela vezani za plodnost pokazuju očito da su „Venere“ predstavljale božice plodnosti, rasta i rodnosti. Najčešće se smatraju simbolima kulta plodnosti, neke vrste „pramajkama“ (magna mater) (Religija svijeta, 1987:28-29).

Zatopljenje od nekoliko stupnjeva podiglo je razinu mora za stotinjak metara i uvjetovalo drastične promjene biljnog i životinjskog svijeta. Dakako da su se one odrazile i na život prapovijesnog čovjeka. Dojučerašnji lovci na krupnu divljač (golemi jelen, divlji konj, divlja svinja,…) mijenjaju prehrambene navike – počinju skupljati biljnu hranu i sve se više bave ribolovom. Jedna od najvećih promjena u ukupnoj povijesti čovječanstva zbila se na prijelazu iz srednjeg u mlađe kameno doba. Taj proces, zvan neolitička revolucija, značio je radikalno napuštanje selilačkog načina života temeljenog na lovu i sakupljanju jestivih plodova i početak osnivanja stalnih naselja u kojima počinje pripitomljavanje životinja i sadnja biljaka.

U neolitu oko 10.000 godina pr. Kr. Klima se mijenja, a toplije vrijeme omogućuje pronalaženje novih načina života. Neolit je, strogo govoreći, razdoblje u kojem predmeti od kamena nisu više odlomljeni, već su izbrušeni i uglađeni. Čovjek počinje više proizvoditi nego loviti ili sakupljati hranu. Stanovnik Makarskog primorja u mlađe kameno doba je lovac, pastir i ribar, ali postaje i poljoprivrednik. Postupno napušta dotadašnji lovno-sakupljački način života. Koji je uvjetovao veliku pokretljivost i nije iziskivao boravak u trajnim naseljima. Muškarac-lovac gubi svoj dotadašnji privilegirani položaj jer poljodjelstvo postaje pretežito zanimanje žena, što radikalno mijenja njihov dotadašnji društveni položaj. Sve to ima posljedice i na religijskom planu – kultnom umjesto šamana (kult duhova – gospodara prirode) počinje dominirati štovanjem neolitičke Velike majke. Funkcija božice–majke prilagođavaju se potrebama ratarstva, ona se pojavljuje kao božica zemlje i vegetacije (Religije svijeta, 1987:29-30).

Krajem neolita u Europi su podizane građevine od velikih kamenih blokova, megalita. Na Sv. Iliji, vrhu Grabovice, i danas se nalaze ostaci tzv. kiklopskih pretpovijesnih zidova od kamenih blokova, građenim u tehnici suhozida, koji pripadaju megalitičkoj arhitekturi. Tek će buduća arheološka istraživanja utvrditi da li je nekadašnja lokacija kapelice sv. Ilije bila i svetište prapovijesnih Baćinaca. Sličnom tehnikom gradnje velikim blokovima rađeni su i bedemi grada u Ošanićima kod Stoca, koji je već u prapovijesti stekao mnoge atribute gradskog naselja (Suić, 2003:34).

Prvi sigurni tragovi ljudskih naselja u našem kraju potječu iz neolita (mlađe kameno doba), negdje od 8.000 g. pr. Kr. Jakša Ravlić navodi nalaze iz mlađeg kamenog doba u Dupcima (Vrulja) i Bristu (Briške Stine) (Ravlić, 2000:35).

Grga novak dodaje i nalaze iz Gornjih Brela, dok Karlo Jurišić ručni kameni žrvanj u Zaostrogu također stavlja u vrijeme neolitske kulture.

Nalazi uz tok Neretve govore da je na ovom području širenje te kulture išlo dolinama rijeke Neretve i Bosne, povezujući Panoniju i Jadran. Po svemu izgleda da su stanovnici južne Italije dosta lako prelazili morski put do naše obale Jadrana, a da im je dolina Neretve bila zanimljivo odredište (Benac, 1980:15-21).

Nalazi neolitske keramike u Grapčevoj špilji na Hvaru svjedoče i o trgovačkim vezama Europe i Sredozemnog mora. Ta obojena keramika datira iz III. milenija pr. Kr., što Grgu Novaka navodi na zaključak da ljudi koji su upotrebljavali luksuzne keramičke posude sigurno više ne stanuju u špiljama, već žive u kućama sagrađenim u koncentrično složenih kamenih ploča i blokova (bunjama). Špilje su im tada služile kao privremena staništa u poljima, kao skloništa za stoku i za vjerske obrede (Mimica, 2003:13).

Buduća arheološka istraživanja baćinskih špilja dat će odgovore o životu i kulturi ovih stanovnika. Spomenut ćemo neke veće baćinske špilje:

Crljena špilja na Biloj Rudini (granica Baćine i Graca);

Procipina, špilja na Grudi (Antunovo Guvno – Zadužbina);

Spalinuša, u Pasjacima (Posijacima);

Ričevica, špilja na istočnim obroncima Debele;

Grabovača, špilja u Zastinju;

Golubnjača, špilja na južnim padinama Grabovice iznad Poca;

Kovaćevac, špilja u Bristovim Docima;

Petrova jama, špilja na južnoj obali jezera Očuša;

Smoljina, špilja sjeveroistočno od zaselaka Rudine i Podčempres.

Prirodne značajke baćinskog područja omogućile su egzistenciju čovjeka već u prapovijesti. Iako su do danas izostala arheološka ispitivanja baćinskih špilja i pećina, slučajni nalazi iz doba paleolika, pronađen na srušenom brdu Zminjac u pločanskom zaljevu, potvrđuje da je to područje bilo naseljeno već u starije kameno doba. Naselje paleolitskog lovca bilo je vjerojatno smješteno na vrhu Zminjca, a nešto niža jama služila mu je za odlaganje otpada, ostatka hrane. Nalaz je pokazao da je bila puna kostiju divljih svinja, špiljskog medvjeda, golemog jelena i manjih sisavaca. Utvrđeno je da je pronađena pougljena kost stara oko 20.000 godina.

Kasnije na području Baćine živi čovjek mlađeg kamenog doba; vjerojatno u pećinama, u primitivnim kamenim kućama i u vjerojatnom sojeničkom naselju na Baćinskim jezerima; tragovi toga su nepovratno nestali.

Preko brončanog i željeznog doba dolazimo do prvih zabilježenih stanovnika Baćine, Ilira, pripadnika Manijskog, Ardijejskog, a kasnije i Delmatskog (Dalmatskog) plemena. Oni su nam tragove svog graditeljskog umijeća ostavili u obliku gradina i tumula (gomila). Ti objekti građeni u suhozidu bili su svojevrsna pretpostavka kasnijih građevina u Baćini. Nešto kasnije, u antičkom razdoblju, gradi se kamenjem koje se vezuje zemljom, masnom crvenicom i mortom (žbukom) načinjenim od gašenog klaka, kreča i sitnog pijeska. Kamen se kleše u obliku četverokuta, podovi ukrašavaju mozaicima, zidovi žbukaju s unutarnje i vanjske strane. Rimljani pokoravaju Ilire i na ovo područje naseljavaju italsko stanovništvo, koje podiže svoja stambeno-gospodarska imanja, villae rusticae. U Baćini su do sada pronađeni ostaci tri takva građevna sklopa: Zavod - Sv. Jure, Zađe i Sladinac. Na mjestu današnjeg Sladinca podignuto je veće rimsko naselje sa utvrdama na vrhu Sladinske gradine i ranokršćanskom bazilikom. Možemo reći da u tom periodu tehnika gradnje doseže vrhunac; proći će gotovo tisuću i pol godina da se ponovo u izgradnji stambenih objekata dosegne ta građevinska kvaliteta. Ranokršćanska bazilika s određenim kamenim stupovima, stelama, nadgrobni spomenici s reljefima, sarkofazi i drugo dokazi su postojanja visokorazvijene civilizacije u Baćini od 1. do 7. stoljeća naše ere.

Naseljavanjem Slavena kontinuitet dijela te bogate kulture nalazimo prije svega na ranosrednjovjekovnim nadogradnjama ranokršćanske bazilike u Sladincu. Osim za one prilike prilično velikog stambeno-gospodarskog objekta Dvorine, čiji ostaci i danas odolijevaju zubu vremena, svi su ostali objekti, utvrde, prije svega Sladinca, nestali u ratnim haranjima proteklih stoljeća. No značajan broj nadgrobnih spomenika, stećaka evidentiranih u 19. stoljeću kazuje nam da je ekonomska snaga tadašnjih žitelja Baćine bila na zavidnoj visini. Dolaskom Turaka i čestim ratnim stradanjima u Baćini se drastično smanjuje stanovništvo, dolazi do ekonomskog nazadovanja i sveopćeg siromaštva koje praktički traje sve do kraja 19. stoljeća.

U ovom opisu navest ćemo Baćinske predjele i zaseoke, čiji su ostaci i tragovi i danas vidljivi. Baćina se prostirala na površini od 31 km², i spada u tio raštrkanog, pretežito brdovitog sela s većim brojem što većih što manjih zaseoka. Ti su zaseoci rušeni, napušteni i obnavljani kroz cijeli srednji vijek, da bi najveća stradanja doživjeli u Kandijskom (17. st.) i Drugom svjetskom ratu (20. st.), kad je uništeno gotovo cijelo selo. Danas su od starih zaseoka djelomično obnovljeni samo Antunovo Guvno na zavodu i Rudine (Katići), gdje živi skroman broj Baćinaca. Poslije Drugog svjetskog rata Baćinci se orijentiraju prema istočnom dijelu sela na kojem niče novi grad Ploče. Obnavlja se spaljeni Šipak, u kojem se uz popravljene talijanske vojarne u Portini i Poljućoj razvija mjesto oko kojeg se na širem prostoru drevnog Sladinca obnavlja nova Baćina.

Uz opis  kuće i načina života u istoj u knjizi su opisani i pojašnjeni nazivi zaseoka i toponima: Zavod, Luka, Tribunj, Jasena, Grot, Plitvina, Antonovo Guvno, Zadužbina, Prodolje i Žukovac, Poca, Zađe, Podmeđine, Baćina, Velika Baćina, Sladinac, Kaluđer, Mala Baćina, Mindel - Krstac, Baćinska jezera, Crniševo, Mala Bara - Vrbnik, Cotino Guvno, Žarkovača s Dubežjem, Pijavica, Prikušinac, Kolivret (gornji i donji), Gorica, Rudine, Podčempres, Kruševo, Žukova, Baruža, Bristova Doca, Striževo, Višnjica, Vrića žala, Tatinja (Velika i Mala), Zavala, Trgovišće, Kolovrat, Šipak, Mlinica, Ploča, Prnjare, Prnjare - Milosavac, Birina, Zastinje, Zvirja jama, Podine, Botuša.

Prezime je danas u tolikoj mjeri dio integriteta da se bez njega gotovo ne mogu zamisliti međusobni odnosi. Pridruženo osobnom imenu, upućuje na pripadnost i (krvnu) vezu osobe s određenom porodicom. Pojava prezimena usko je povezana s društveno-ekonomskim razvojem neke zajednice, pa se ono u zapadnoeuropskim zemljama pojavljuje u ranom srednjem vijeku, dok je u istočnoeuropskim zemljama njegovo uvođenje okončano tek u 19. stoljeću.

Naši davni preci nisu imali prezimena, niti su im ona na ondašnjem stupnju društvenog razvitka trebala. U početku bijaše, dakle, samo osobno ime. Kad su društvene potrebe narasle, pokazala se potreba za prezimenom, koje postupno postaje nasljedno.

Sve do 12. st. kod Hrvata nije bilo prezimena. Prezimena nastaju u želji da se istakne staleška nejednakost, uloga u društvu, služba u vlasti, podrijetlo nečije imovine, itd. U početku je bilo uobičajeno da se uz ime upotrebljavaju pridjevci koji označavaju neki stalež (crkveni ili svjetovni) ili zanimanje. Pridjevcima se također označavalo mjesto ili kraj odakle neka osoba potječe, njeno etično podrijetlo, rodbinske veze i odnosi, neka osobina (fizička ili duševna). I prezimena su zrcalo etno-političkih, jezičnih, migracijskih, vjerskih, kulturnih i socijalnih prilika vremena u kojem su nastajala, kaže Petar Šimunović u svom djelu „Naša prezimena“.

Potrebno je rasvijetliti i nastanak riječi prezimena. Složenica prezimena nastala je od staroslavenskog prijedloga „prez“ i imena „ime“. „Prez“ je značilo preko. Složenica prez (preko) + ime znači, dakle, „preko imena i imenom“, tj. nadime, nadimak. Prvo prezimena i jesu imala ulogu nadimaka, jer su se davala po kakvoj izuzetnoj osobini. U starim vrelima ta složenica je i pisana odvojeno. Postoji i mišljenje da je prezime nastalo od glagola prezivati, što znači nadopunjavati, odnosno dodavati osobnom imenu oznake roda, postojbine i slično.

Ključni zaokret u uporabi prezimena nastao je odlukom Tridentskog crkvenog koncila (1545.-1563.) da se u svim crkvenim župama obvezno uvedu matice rođenih (točnije krštenih), vjenčanih i umrlih u koje su se upisivala prezimena. Običaj da se djeci daju narodna imena bio je sustavno potiskivan zahtjevima Katoličke crkve da se djeci pri krštenju daju isključivo svetačka i biblijska imena. Najstarije sačuvane matice u franjevačkom samostanu u Zaostrogu, u kojima se navode stanovnici Baćine i Poca, odnose se na matice župe Podaca (Gornje primorje), kojoj je tada pripadala i Baćina. Ti podaci (od 1664. god.) su prilično nepotpuni; iako je upis bio obvezan, točnost i vjerodostojnost je ovisila o mogućnostima župnika da češće posjećuje pojedina mjesta, ali i o spremnosti mještana na suradnju. Tek donošenjem (Jozefinskog patenta) u 18. st. upisi postaju zakonska obaveza. U to vrijeme obnavlja se samostalnost baćinske župe, te se knjige uredno vode.

Većina baćinskih prezimena je izvedena iz imena predaka; postoji čitava skupina prezimena kojima se izražava krvno srodstvo u silaznoj liniji (sin dobiva prezime prema ocu, unuk prema djedu). Ta prezimena u osnovi imaju narodna ili svetačka imena. U njima je najviše patronima (prezimena izvedenih iz imena oca). Kao primjer uzimamo očevo ime Tomaš (Toma) i osobno ime sina Ivan. Sina se zove Ivan Tomašev (Tomin), što se transformira u Tomašević, što postaje nasljedna, stalna oznaka, prezime. U takvih je prezimena veza s neposrednim pretkom najuočljivija. Gramatički se ona iskazuju posvojnim nastavcima (u našem slučaju – ev), koji se pridružuje sufiks – ić, koji je u početku imao funkciju umanjivanja; nadodan osobnom imenu označavao je malog ili mladog Tomaša (Tomaš-ev-ić).

Kako se povećava broj članova jednog roda, pojavljuje se potreba za razlikovanjem dvojice ili više Ivana Tomaševića, te se uvodi treća identifikacijske oznaka – ime Ivanova oca. Tako možemo razlikovati Ivane – jedan je Ivan Tomašević Nikolin, a drugi Ivan Tomašević Stipanov. U Baćini se javljaju dva Ivana Tomaševića Stipanova te se dvije osobe definitivno razlikuju – Ivan Tomašević Stipanov zvan Langverić nije Ivan Tomašević Stipanov zvan Alač.

Prvi zapisani stanovnici Baćine nalaze se u turskom popisu iz 1474. godine. Tu je uz osobno ime navedeno i ime oca:

„U dijelu Podci pod vodstvom Milosava, sina Sladića živjeli su Mirovac, njegov brat; Radić sin Slađa, Vukosav sin Vitana. Domova 4 sa vođom džemata.“

Burna prošlost Baćine uvjetovala je česte migracije stanovništva. Na kraju Drugog svjetskog rata tu je živjelo 19 rodova. Od popisa 1475. god. je, sudeći prema dostupnoj dokumentaciji, u Baćini izumrlo ili se iz nje trajno iselilo 64 roda. U navedenih 19 rodova evidentirali smo 1261 mušku osobu s imenskim fondom od 130 osobnih imena. Daleko najčešće ime koje su Baćinci davali svojim sinovima je Ivan (169), te slijedeći Jure (135), Mate (108) i Anton (90). Navodimo još nekoliko čestih imena: Petar (56), Nikola (46), Stipan (44), Toma (44), Josip (42), Pavao i Marko po (36).

Prezimena obrađena u knjizi su: Begović, Benić, Blašković, Bogunović (Damić, Ižotić), Bošković, Franić, Giljević, Grgurinović, Jelavić, Katić, Krilić, Krstićević, Marinović, Pirjevac, Sinković, Sušan, Tomašević.

Od izumrlih prezimena u knjizi su obrađeni: Adrović, Andrić, Arlijašević (Arlašević), Baćina, Balajić, Bakote / Bakotić, Baković, Barić, Bebić, Begić - Kačić, Berčić, Blažević, Bošić, Cotić, Dokić, Dumović, Grdanović, Glavaš, Gogoljević, Gojak (Pualović / Puhalović), Grgurević (Gargurević) - Kačić, Grubčević / Grubčić, Iaranović / Jaranović, Ivančević, Ivićević, Jadretić, Jelašević, Jeličić, Jerčić, Jubičić, Jurjević, Kačić, Knezović, Košić (Kiošić) - Štrbić, Kostanić, Martić, Matičević, Matijević - Pišulović, Mihačević, Mijaljević (Mihaljević), Miošić - Kačić, Mirković - Kačić, Modić, Nakić, Nikolac, Nikoličić - Kačić, Novaković - Kačić, Orebić, Osović, Parlić, Prnjarević (Parnjarević), Pišulović - Marijević, Rapetić, Samohod - Mijovilović (Mihovilović), Sladić, Stipanović, Stipčević, Stipković, Strižević, Šetković (Šetka) - Kačić, Talajić, Tatinjić, Tatković, Tomić, Vasiljević - (Bogopanković), Vladić, Vladimirović, Vlahinić, Vlašić, Vlatković - (Bogavčić - Radivojević - Jurkević), Vukašinović.

Pred nama je gotova knjiga, prava enciklopedija. Poslije mnogo i godina i rada privedena je kraju ideja grupe Baćinaca o knjizi posvećenoj rodnoj grudi. Njeni autori, kao i svi ljudi koji teže savršenstvu, znaju da se neke teme uvijek mogu otvarati i širiti, da uvijek postoji potreba da cjelina bude potpunija, ljepša, skladnija. Nadamo se da ćemo pronaći još materijala koji će ovu knjigu učiniti bogatijom, svestranijom i boljom za neke buduće generacije, te da ćemo imati dovoljno snage i ostvariti nekoliko izdanja.

Ovu knjigu nije bilo jednostavno napisati. Stotine sati autori su proveli po raznim arhivama tragajući za dokumentima, povezujući rasute i necjelovite dijelove, sastavljajući golemu slagalicu. Neke, nažalost, nije bilo moguće naći; možda su i nepovratno izgubljeni. Trebalo je obići i kamerom zabilježiti sve baćinske napuštene zaseoke, gradine i arheološke iskopine.

Baldo Šutić i Milorad Viskić su rezultate svojih istraživanja gračkih rodova iznijeli u knjizi „Gračka prezimena“; u njoj su obrađena i mnoga baćinska. Nastavili su istim žarom istraživati i baćinske rodove, te su pronađeni prvi popisi Baćinaca stari pet stoljeća. Zahvaljujući njima, saznali smo tko su bili prvi zabilježeni rodočelnici i stanovnici našeg mjesta.

Baćinci i Gračani su stoljećima živjeli zajedno, dijelili istu zemlju i župu. Baćinci su bili vlasnici zemljišta u Gracu, Gračani u Baćini. Bogunovići su svoju krsnu slavu sv. Mihovila slavili u gračkoj crkvi. Starina Šutića bila je u Baćini, a Viskići su i danas vlasnici golemog zemljišta na poluotoku Striževo.

Ivo Marinović je nastavio djelo pokojnog oca i na taj način žarko željenu knjigu poklonio Baćincima. Obavio je bezbroj razgovora s našim starim mještanima, ispisao stotine stranica njihovih sjećanja, pronašao desetke rijetkih dokumenata koji su potvrđivali bogatstvo baćinske prošlosti. Kroz nazivlje baćinskih predjela i prepričanih legendi i mitova rekonstruirao je vjerovanja čovjeka na ovim prostorima.

Maštovite fotografije Jurice Marinovića zabilježile su svu ljepotu baćinskog krajolika.

Ova knjiga daje odgovore i na pitanja prošlosti prostora na kojem je prije pola stoljeća nikao grad i luka Ploče.

Nadamo se da će prva knjiga o Baćini izlaskom na svjetlo dana postati svojevrsna Biblija koja će zanimati svaku baćinsku kuću.

 Zlatko Giljević