Baćina je istočno mjesto
Makarskog primorja, koje se proteže
u razvedenoj morskoj obali u dužini od oko 68 km i
dijeli se na Donje od Brela do Živogošća i na Gornje od
Drvenika do Baćine. Baćina se nalazi na geografskoj širini od 43º05'13"N
(sjever), geografskoj dužini 17º22'55"E (istok), nadmorskoj visini od 40
m., na završnim istočnim padinama
planine Biokovo sa više od deset kilometara morske obale i sedam jezera (
pet spojenih - Crniševo, Sladinac, Oćuša, Podgora, Plitko, Šipak i jedno
odvojeno – Vrbnik). Jezera su od 1912. g. spojena s tunelom i kanalom
kod lučice Ploča s morskim zaljevom. U
Makarskom primorju Baćina je imala najveću zemljišnu površinu;
katastarska općina Baćine 1837. g. zauzimala je preko 36 km2 kamenjara,
šuma i obradivih površina. Na istočnom
dijelu Baćine proteklih pedesetak godina nikao je grad i luka PLOČE, pa
je
današnja površina mjesta 25,2 km².
Ante Lulić, povjesničar iz 19. stoljeća u svom radu o
Makarskoj i Makarskom primorju za Baćinu navodi : “To je posljedno mjesto primorja, dosta veliko,
rašireno po brdima i brežuljcima – u selu se nalazi jezero..... U Stabljini
(Stabglina), dalje od Baćine završava Primorje odnosno Krajina, ili Makarsko
primorje”.
Neki
neretvanski povjesničari nekritički su preuzeli pisanje nepouzdanog fra Luke
Vladmirovića, koji je baćinski Sladinac proglasio «sjedištem plemićke loze
Vladmirovića» navodnih gospodara Neretve. Vladmirović je mnogim
izmišljotinama «potvrđivao» svoju tezu, koju su osporili već i njegovi
suvremenici. Iz razloga svojatanja Sladinca, fra Luka je granicu između
Primorja i Neretve, koja je bila između Sladinca i Perke (Plina), pomaknuo
na rt Žrnovica između Baćine i Graca.
Plodne vrtače i slatka voda
Baćinskih jezera omogućili su od prapovijesti do danas povoljne uvjete z
život. Prvi zabilježeni stanovnici Baćine su Iliri, koji su ostavili svoje
monumentalne gomile i gradine, kao kamene spomenike svog tisućljetnog
življenja na prostoru Baćine.
Ilirski Sladinac u pločanskom zaljevu i na pristupnoj točki slatkim vodama
Baćinskih jezera, kao dominantno gradinsko naselje zasigurno je imao
značajnu stratešku ulogu u prvoj ilirskoj državi. Ostale gradinske utvrde i
naselja zapadno od Sladinca (Striževo, Kolivret, Dobrogošće, Jasena, Mirci,
Tribunj, Zavod, Zelenikovac...) predstavljale su umreženi niz
fortifikacijskih utvrda ardijejske vojske i mornarice na strateškom mjestu
kontrole pristupa desnoj obali Neretve. Kad
su Rimljani početkom
nove ere pokorili Ilire
na mjestu velike ilirske gradine na današnjem Sladincu podižu svoj utvrđeni
gradić s lučicom PLOČA.
Baćina je na svom zapadnom dijelu imala gospodarska imanja, vile rustike u
Zavodu (Sv. Jure) i u Poljicima (Zađe), koja su bila podložna Sladincu
(Praetoria), rimskom naselju s vilom urbanom i ranokršćanskom bazilikom iz
6. stoljeća, mjestu s određenim upravnim administrativnim i crkvenim
ovlastima.
Rimljani su u ovom gradiću podigli u šestom
stoljeću ranokršćansku baziliku čiji ostaci danas predstavljaaju
najveći spomenik antičke kulture na širem području grada Ploča.
Seobu Slavena i Hrvata u sedmom stoljeću Baćina je
dočekala pod vlašću Bizantskog Carstva. U spisima bizantinskog cara
Porfirogeneta o naseljavanju ovih prostora navodi se Hrvatska Kneževina na
prostoru od Raše u Istri do Cetine, a od Cetine do Neretve navedena je
Neretvanska Kneževina - Pagania, koja na istoku graniči s Humskom
Kneževinom, odnosno Zahumljem. Početkom 9. stoljeća
Hrvati su bili pod franačkom, a Neretvani pod bizantskom vlašću. Granica
Franačkog i Bizantskog Carstva bila je na Cetini.
Na razvalinama rimske Praetorije
Neretvani-Morjani grade svoju utvrdu VLADINAC
–
SLADINAC koja postaje više
stoljeća jedna od glavnih utvrda neretvanske županije Rastoka, a njegova
lučica Ploča jedna od glavnih luka njihovih brzih gusarskih lađa. U srednjem
vijeku ovaj kraj se naziva Krajinom, gdje su stolovali stari hrvatski
plemenitaški knezovi Kačići, koje su u vrijeme bosansko-humske vlasti nad
Krajinom naslijedili Bogavčići (Radivojevići-Jurjevići–Vlatkovići).
Potvrdu o postojanju grada Sladinca nismo, do sada, pronašli u arhivima
među srednjevjekovnim povijesnim dokumentima, ali zato iz vremena vladanja
novih bosansko-humskih gospodara (Bogavčića) Krajinom nalazimo potvrdu za
morski pristan - “lokalitet” Ploča (sladinsku luku). Riječ je o dokumentu u Dubrovačkom Povijesnom Arhivu od
6. 11. 1387. god. koji govori o prijevozu stoke i drva iz Ploča, koja je pri
ušću Neretve (ad quedam locum dictum la Ploca,que est in orificio fluminis
Narenti).
Prvi pisani dokumenti spominju
današnju Baćinu u 15. stoljeću pod imenom zapadnog dijela sela -
ZAVODA (selo Záhódi = selo
Zapadi), što označava
mjesto gdje sunce zalazi
-
zahodi.
Juraj Vojsalić, sinovac Hrvoja Vukčića Hrvatinića, 12. 8. 1434. vraća
Jurjevićima “kreševskom poveljom”, bivše posjede u Krajini, a među njima i
“selo Záhódi”. U
venecijanskim dokumentima 1571. god. nalazimo prvi zapis naziva istočnog
dijela mjesta - BAĆINA. Na zapadnom jezeru, Crniševu gdje su stolovali
plemići Kačići nalaze se dva lokaliteta, Velika i Mala Baćina. Prijašnji i
sadašnji izgled jezera odgovara dubokom bazenu sa užim i širim dijelom (Mala
i Velika Baćina). Ime našeg mjesta najvjerojatnije potječe
od vulgarno-latinskog BACCINA, što označava veću posudu, kotao,
bazen, od istog korijena nalazimo u francuskom jeziku bassin (bazen). Krajem 15. stoljeća u vrijeme početaka uspostave
osmanlijske vlasti na području Krajine (Makarskog primorja) u turskom popisu
iz 1477. g. Záhódi (Zavod) se spominje kao napušteno zemljište u džematu
(općini) vojvode Dadoja u nahija Humska zemlja. Naseljeno područje Baćine u
popisu drugog džemata u nahiji Mostar naziva se “selo Podci” (Poca) s vođom
džemata “Milosav, sin Sladića” i četiri doma.
Početkom 16. stoljeća knezovi Vlatkovići (Bogavčići-Radivojevići-Jurjevići)
djelomično napuštaju svoje posjede u Primorju, staro hrvatsko pleme Kačića
spušta se iz svojih posjeda u Milušoj (Grnčenik), Pasičini i Bristoj
prema moru, te kao turski vazali preuzimaju upravnu vlast obnavljajući
kneževsku vlast u selima Gornjeg primorja. Bili su to prvi Kačići ponovo
doseljeni u Baćinu. Prostor oko Baćinskih jezera postaje «stari» - «novi»
posjed Kačića. Poca (Zavod) u vlasništvu Jurjevića -Vlatkovića bila su od
Baćine vjerojatno odijeljena linijom Podmeđine – Kolivreti. Istočni dio
današnje Baćine postaje samostalno selo i 1571. Baćina se zajedno s
Pocama navodi uz ostala sela Krajine, koja su se u vrijeme Ciparskog rata i
tursko – mletačke bitke kod Lepanta «predala» mletačkom duždu
Mocenigu pod okrilje Venecije.
Kneza Ivana Nikoličića - Kačića, nalazimo 1612.
kao guvernatura (upravitelja, starješinu) Baćine i Poca. Guvernatorska
funkcija osmanlijske vlasti upravno ujedinjuje oba sela, a ssmještaj
kneževog dvora kao guvernatorskog sjedišta, na Velikoj Baćini, imao je za
posljedicu da će uskoro pod mletačkom vlašću ujedinjeno selo dobiti
jedinstveni naziv - BAĆINA.
Župa Baćina se po prvi put spominje u crkvenim knjigama
1340. god. Neretvani-Pagani su zadnji primili kršćanstvo, a srednjevjekovne
dogradnje na sladinskoj bazilici, rječito govore o njenoj uporabi u ranom
srednjom vijeku. Govore nam da se je uloga župskog središta rimske
Praetorije obnovila pod Neretvanima i da je ta rimska ranokršćanska
bazilika postala crkva Sv. Andrije gdje se je od 9. stoljeća glagoljalo,
bogoslužilo na crkvenoslavenskom jeziku. Oko ostataka ove crkve do prije
stotinjak godina nalazilo se je veliko groblje iz 13. i 14. stoljeća sa
stotinjak kamenih nadgrobnih spomenika - stećaka. Nakon oslobođenja od
turske vlasti 1684. g. za stanovništvo Baćine prestaje stanje nesigurnosti i
opće ugroženosti, te jačaju procesi osamostaljivanja seoskih župa. Tako već
1700. g. od prostorno velike župe Podaca (“Kraj manastira”) , kojoj su
pripadala sva sela Gornjeg primorja (Baćina, Lapčan, Brist, Podaca, Zaostrog
i Drvenik) izdvajaju se sela Lapčan (Gradac) i Baćina, koji formiraju
zajedničku župu “Lapčan”. Župnik je stolovao u Lapčanu (Gracu) i
pastorizirao Baćinu. Proći će skoro stoljeće i pol od najstarijeg poznatog
popisa župa iz 1599. g., dok se je Baćina ponovo nakon 14. stoljeća
osamostalila kao župa, bilo je to 1746.
godine., dok se je Baćina ponovo nakon 14.
stoljeća osamostalila kao župa, bilo je to 1746. godine. Kako je naš najveći
pučki pjesnik fra Andrija Kačić-Miošić, kome ove godine slavimo 300.
obljetnicu rođenja, za kratko 1753. g. služio baćinsku župu nalazimo da je
stanovao u Gracu. Baćina je rodno mjesto njegove majke Mande i ujaka fra
Šimuna Tomaševića provincijala velike
franjevačke provincije "BOSNE SREBRENE", koja se je prostirala od Crnog mora
do Jadrana i sve do Karpata. Od 1760. g.
određeno je da župnik stalno boravi u Baćini.
Župna crkva Sv. Jure u Zavodu na zapadnoj strani mjesta
prvi put se spominje 1621. god., a vjerojatno je sagrađena dosta prije 1340.
g. kad je župa prvi put zabilježena u crkvenim dokumentima. Druga podružna
crkva Sv. Luke također se spominje iste godine,
sagrađena je iznad jezera Crniševo na starom groblju stećaka, a jedan stećak
sa polumjesecom i rozetom (suncem) uzidan je u temelje crkve.
Od prvih ratovanja protiv Venecijanaca za slobodu svog
mora, kad su im hrabri Neretvani-Morjani 887. g. kod Makarske i dužda ubili,
pa do velikih iseljavanja krajem petnaestog i početkom šesnaestog stoljeća
pred turskim nadiranjima, Baćina se je stalno nalazila na ratnim
vjetrometinama. Mnogi su Baćinci prelazili živjeti na susjedne otoke, čak su
prešli Jadran i naselili se u talijanskoj pokrajini Molise, gdje i danas
žive njihovi potomci. Kolika je bila ljubav Baćinaca prema rodnom mjestu
najrječitije nam govore podaci da su dolaskom u nove krajeve (Pelješac,
Hvar, Brač, Vis) dosta često napuštali svoje staro prezime i za novo prezime
uzimali naziv svog mjesta - BAĆINA. Dva su se povijesno najveća stradanja
Baćinaca dogodila u vrijeme Kandijskog rata i Drugog svjetskog rata. Za
Kandijskog rata (1645. -
1699.) koji se je vodio
između Osmanskog Carstva i Mletačke Republike Baćina je jako stradala.
"Bachina disabitata" (Baćina nenaseljena, pusta) zapisao je mletački
kroničar Vincenzo Coronelli 1687. g. Baćina je ostala pusta oko 30 godina.
To vidimo iz evidencije plaćanja harača (porez) koji su Turci tražili od
samostana u Zaostrogu, kao predstavnika kršćana u Gornjem primorju. Samo 1653. g. ubijeno je ili odvedeno u ropstvo preko
trideset baćinskih Kačića. Nikola Martičić iz Podace 1661. svjedočeći o tim
stradanjima izjavio je : “... U stvari cijela je Baćina tada bila
uništena”. Venecijanske galije su tih godina
na Brač prebacile preko 500 stanovnika Baćine i Poca.
U Drugom svjetskom ratu talijanski fašisti i ustaše su
25. 3. 1942. g. popalili gotovo cijelo mjesto, a njemački nacisti su samo u
jednom danu 2. 11. 1943. g. izvršili nečuveni masakr nad nevinom djecom,
ženama i starcima Baćine ubivši ih 63.
Od 804 stanovnika koja su 1941. g. živjela u Baćini u
fašističkim stradanjima i antifašističkoj borbi poginulo ih je 189.
